Prošle su već pa i dvije godine otkako sam ispala iz kolosijeka. To kažem subjektivno. Samovoljno sam se odlučila zatvoriti i zaključati od ostatka svijeta jer, moje razočarenje u ljude kojima sam okružena te ponavljajuće nezadovoljstvo uzrokovano društvenim okolnostima i sredinom u kojoj preživljavam, raste eksponencijalno iz dana u dan. Ovo je staza beskrajne samokritičnosti i bezizlaznog mraka koji ne dozvoljavaju da napravim korak dalje.

Zvuči kao veoma uopćena priča suvremenog čovjeka koji je nedavno izašao iz mašinerije obrazovnog sistema i traži načine da se održi u životu. Istina jeste da su ekonomske migracije sveprisutna socijalna pojava od pamtivijeka, ali tamo odakle sam ljudi bivaju primorani stvarati živote drugdje ne samo zbog ekonomske dobiti već zbog svega onog što novac ne obezbjeđuje. I pored sve upornosti, tvrdoglavosti, ličnih uvjerenja i snage koju nosiš, konstantna obeshrabrenja i betonske prepreke čine da tapkaš u mjestu dok vrijeme prolazi.

Veza koju možeš imati sa ovim prostorom je otrovna, pa svaki put kad mu se vratiš on te podsjeti zašto si otišao prvog puta. Ako ostaneš zarobljen, primoran si da se zavaravaš i pravdaš sam sebi jer ,,sve je dobro, samo da ne puca”... Fraza “samo da ne puca” je sastavni dio ideje tj. iluzije opstanka u kojoj čovjek pokušava da sigurno i normalno ostvaruje svoja prava. Za nekoga ko nije egzistirao u periodu kada se pucalo, značenje i osjećaj koji se evociraju su veoma stvarni. Rođena sam kao poslijeratno dijete grada Sarajeva i osjetim težinu svega što nastavlja da prolazi. Ne doživljavam je samo ja, već i ratne i poslijeratne generacije. Sasvim je jasno da se rat nije nikad ni završio.

Dekadencija grada Sarajeva započeta 90-tih nije okončana ni četvrtinu vijeka poslije. Kroz godine, ovaj proces je preuzeo drugi oblik. Sada ne pravi buku i ne ostavlja krv na ulicama. Beživotna tijela su tu ali hodaju i krvare unutra. Kako Ozren Kebo kaže u svom ljetopisu “Sarajevo za početnike”, najteže je vidjeti čovjeka kojeg umire. Ne mrtvu osobu, već nekoga ko se muči i umire. Granatiraju se i nemilosrdno ubijaju inteligentni i sposobni umovi. Svako iskreno htijenje za samoostvarenjem opkoljeno je sadržajem iz novina, sa televizije, radio stanica, društvenih mreža. Biblioteke ne gore, zatvaraju se. Rasipaju se moral i jezik, a od kulture nam je ostao samo kult. Kult ličnosti, predmeta i statusnih simbola u kombinaciji sa fiksiranom opsesijom jeftinih uzbuđenja. Prividno se nastavlja dalje, a mladi i stari, pa i nove generacije koje dolaze bivaju zarobljene u prošlosti. Živi se kolektivna iluzija. Nikakva riječ koju kažeš, glas koji povisiš, neće promijeniti ovo stanje za veće dobro tebe i tvojih jer, čak i oni koji su istomišljenici previše su uljuljani, izgubljeni i okupirani iluzijom da bi te podržali. Atmosfera koja se kreirala i koja se svjesno održava decenijama istinski pogoduje skrivenim ciljevima grandioznih štovatelja novčanica i kovanica koji nemaju stida i kojima naša iluzija služi zarad lične dobiti. Kome pisati knjige i zbog koga izučavati? Za koga praviti izložbe, igrati predstave i održavati koncerte? Da li je previše tražiti sebe u sredini koja te ne ograničava, koja te prepoznaje kao validnu individuu? Trave nisu zelenije drugdje, ali barem mogu da rastu.

Svi oni koji žele da mijenjaju svijet su otišli iz Sarajeva, Bosne i Hercegovine, sa nepodnošljivo apsurdnog Balkana, ili upravo spremaju kofere. Startna pozicija, priprema, pozor, sad. Odlaze da bi mogli mijenjati svijet. Pod bilo koju cijenu napuštaju ono što imaju jer svaki vid patnje stečene negdje drugdje se neće moći porediti sa onom koja je zadata ovdje. To je veliki dio našeg identiteta.

Zato draga familijo, dragi prijatelji i svi ostali koji me pitate šta želim, nadam se da odgovaram na vaše pitanje i da ćete pokušati shvatiti. Želim da pobjegnem.